Kaputa je bio jedan od onih ljudi koji ostave neizbrisiv trag. Njegovo pravo ime bilo je Claudio Bortoletto, ali za sve nas bio je Kaputa. U početku je bio moj šef, ali kako su godine prolazile, postao mi je i prijatelj. Ovaj tjedan smo se oprostili od njega, a za mene to nije bilo samo ispraćanje – bilo je to suočavanje s gubitkom koji ostavlja veliki pečat na život.
Claudio nije bio samo nevjerojatna osoba i menadžer, bio je i mentor. U svojoj karijeri, koja je započela u Jolly Clubu krajem osamdesetih godina, bio je simbol profesionalizma. Njegovo iskustvo uključivalo je rad na legendarim automobilima poput Fiata 131 i Lancia Stratos, a njegovo znanje i strast prema tim automobilima bili su zarazni. Kada ste bili u njegovoj blizini, mogli ste osjetiti njegovu energiju koja je isijavala povjerenje i poštovanje.
Njegov stil vođenja tima bio je jedinstven. Claudio je imao sposobnost da stvori atmosferu u kojoj su se ljudi osjećali cijenjenima i motiviranima. Kada je ulazio u prostoriju, svi su znali da je on taj koji drži kormilo. Nije bio savršen, naravno – bio je samo čovjek, sa svojim vrlinama i manama. I upravo ta ljudska dimenzija činila ga je posebnim. Uvijek je tražio savršenstvo, postavljajući visoke standarde ne samo sebi nego i svima oko sebe.
Dok sam bio samo go-fer, prisjećam se trenutaka kada bi me Claudio pozvao u njegov ured i pružio savjet ili dvije o tome kako se ponašati u poslovnom svijetu. Iako je svaki njegov savjet bio ozbiljan, često bi u razgovor ubacio i dozu humora koja nas je uvijek nasmijavala. Bio je čovjek koji je znao koliko je važno ponekad malo se opustiti, čak i usred stalne potrage za savršenstvom.
Jedna od karakteristika koja je Claudio isticala bila je njegova pedantnost. Kada smo prilikom pregleda automobila svi znali da je on taj koji će najprije primijetiti i najmanju nesavršenost. Bio je poznat po tome da je točno znao koje hlače i koju košulju treba nositi na svaki sastanak. U tom smislu, predstavljao je uzor profesionalizma i pažnje prema detaljima, što je inspiriralo mnoge od nas da se trudimo biti bolji.
Naša posljednja jesta bila je emotivan trenutak, a prisjećanje na sve dijelove našeg zajedničkog putovanja stvaralo je osjećaj tuge, ali i radosti zbog svega što smo zajedno prošli. Znajući da je Claudio ostavio snažan utjecaj na mene i mnoge druge, osjećam zahvalnost što sam imao priliku raditi s njim, učiti od njega i nazvati ga prijateljem.
