Četiri najbolje rangirane momčadi svijeta – Španjolska, Argentina, Francuska i Engleska – na Svjetskom prvenstvu 2026. pronašle su se u istoj fazi turnira kao nikada prije. Ovaj neobičan slučaj dogodio se prvi put otkako je FIFA uvela svoju rang listu, a njegov izvor leži u novom sustavu ždrijeba koji je osmišljen kako bi se spriječilo preuranjeno susretanje najboljih timova.
Svaka od ovih momčadi morala je osvojiti svoje skupine i proći kroz tri nokaut runde da bi se susrele u polufinalu. FIFA je ovaj put uspostavila sustav koji je razdvojio najbolje rangirane timove, omogućujući im da jedni protiv drugih igraju tek u ključnim fazama turnira. Španjolska i Argentina smještene su u suprotne polovice ždrijeba, kao i Francuska i Engleska, što je dodatno osiguralo da se kumulacija talenta ne dogodi prije finala.
Što je sustav uparivanja?
U svojstvu organizatora, FIFA je primijenila svoju rang ljestvicu kako bi osigurala odvojene putove za četiri vodeća nositelja turnira kroz nokaut fazu. Na primjer, Španjolska, koja je bila prva na ljestvici, uparena je s drugoplasiranom Argentinom, dok su Francuska i Engleska otišle u suprotne dijelove razpredjeljivanja. Time su se eliminirali rani sukobi između ovih vodećih timova, pod uvjetom da su svi osvojili svoje skupine.
Ovaj sustav djeluje slično kao kod teniskih turnira, gdje se vodeći nositelji postavljaju na suprotne strane ždrijeba. Iako FIFA nije mogla garantirati rezultate, sustav je omogućio da se dogodi najbolje moguće skupa za polufinale, uz povoljne šanse za sve najbolja četiri tima.
Je li ovo novo?
Da, ovo je prvi put da je FIFA razvila ždrijeb posebno s namjerom očuvanja četiri najbolje plasirane momčadi od ranih dvoboja. Slično načelo je korišteno na Svjetskom klupskom prvenstvu 2025., ali samo jedan od četiri vodeća nositelja – Real Madrid – stigao je do završne faze. Ova promjena bila je najavljena unaprijed, stvarajući veliku pažnju među navijačima i medijima.
Jesu li se momčadi mogle sučeliti ranije?
Teoretski, da, ali zaštita je vrijedila samo ako su pobijedile u svojim skupinama. Anketom nakon završetka natjecanja, otkriveno je da je Španjolska osvojila skupinu H, a Argentina skupinu J. Ako bi Španjolska završila druga a Argentina prva, dvojac bi se mogao suočiti već u osmini finala, što se nije dogodilo budući da su obje momčadi pobijedile.
Osim toga, čak i Engleska se morala boriti za pobjedu unutar svoje skupine kako bi izbjegla rani susret s bilo kojom od najbolje rangiranih momčadi. Sustav je, dakle, bio uspješan jer je održao razdvojenost do ključnih faza, ali nije dao zaštitu protiv ostalih timova u natjecanju.
Pa zašto je to uspjelo na ovom Svjetskom prvenstvu?
Uspon na vrh bio je rezultat kolektivnog uspjeha ovih timova. Svaka momčad je prošla svoje skupine, a zatim i kroz tri nokaut runde, što je zahtijevalo znatne napore i snalažljivosti. Argentina je pobijedila Zelenortske otoke, Španjolska je savladala Austriju, Francuska je prošla Švedsku, dok se Engleska suočila s DR Kongom.
Iako su neki putovi bili teži od drugih, svi su timovi uspjeli zadržati status favorita do finala. Na primjer, Španjolska se suočila s Portugalom, koji je bio jači protivnik, dok je Engleska prošla kroz Meksiko koji je ranije eliminirao Brazil. Ova dinamičnost učinila je turnir jedinstvenim i zanimljivim.
Nisu li polufinalisti prethodnih Svjetskih prvenstava bili prvoplasirani timovi?
U pravilu, vodeće momčadi su često stizale daleko u turnirima, no nikada se nije dogodilo da četiri najbolje plasirane momčadi dođu do polufinala od kada je FIFA uvela svoju rang listu. Povijest pokazuje da su u prošlosti često samo dvije od četiri ekipe uspijevale doći do završnice, dok su druge ispale ranije.
Na primjer, u 2010. godini, Španjolska i Nizozemska su igrale finale, no Brazil i Portugal su ispali u ranijim fazama. Slična situacija ponovila se i 2022. s Argentinom i Francuskom koje su došle do finala, dok su preostali favorit ispali.
Zašto je FIFA ovo implementirala?
Ekspandiranje Svjetskog prvenstva s 32 na 48 momčadi donijelo je nove izazove. Prethodni format je imao fiksnu strukturu natjecanja gdje su pobjednici skupina uvijek igrali protiv drugoplasiranih timova, što je osiguravalo jedinstveni put do provale. S novim formatom, mogućnost ranih susreta između jačih protivnika naglašava potrebu za ovakvim sustavom koji izdvaja najbolje timove.
Ovo je došlo u formi ‘nadzora natjecateljske ravnoteže’ koji omogućuje da se dođe do zadnjeg tjedna turnira uz bolju prisutnost komercijalno najjačih timova. Debata je, naravno, otvorena, ali ovaj pristup vjerojatno će postaviti nove standarde za buduća natjecanja.
Događa li se to i u drugim sportovima?
Slični principi su prisutni i u drugim sportovima. Sustavi u tenisu, poput Wimbledona, postavljaju prve i druge nositelje na suprotne strane, čime se ne dopušta susret između njih prije finala. Isto tako, Liga prvaka primjenjuje sličan sistem kako bi osigurala da najbolji timovi napreduju dalje.
Ova praksa omogućuje bolju distribuciju snaga unutar natjecanja i osigurava da gledatelji dobiju najkvalitetnije susrete tijekom završne faze. Nove mape natjecateljskih okvira stoga postaju standard koliko god se sport razvijao.

















