Izazovi na Europskom prvenstvu u cestovnom biciklizmu
Brzi pogled na rezultate elitnih muških cestovnih utrka Europskog prvenstva mogao bi stvoriti dojam da se radi o rutinskom događaju. Tadej Pogačar, nedavno obnovljeni svjetski prvak, dominirao je utrkom s značajnom prednošću, a Remco Evenepoel, drugi favorit, završio je kao drugoplasirani. Međutim, ispod površine se krije i druga priča – jedna koja postavlja pitanja o izvedbi vozača na ovoj izuzetno teškoj stazi.
Neobično nizak broj finišera
Naime, samo 17 vozača završilo je utrku na jugoistoku Francuske, dok je 80 od 97 vozača odustalo. Čini se da nije bilo velikih padova, vrijeme je bilo povoljno, a na startnoj listi su bili neki od najboljih biciklista Europe. Ovo nije pogreška – ali što se to dogodilo s ostatkom natjecatelja?
Težina staze kao ključni faktor
Jedan od glavnih razloga leži u izazovnoj ruti ovog prvenstva, koja uključuje 3.306 metara nadmorske visine tijekom 202 kilometra. Ova staza, s naglašeno teškim usponima, sigurno je utjecala na broj DNF-ova (Did Not Finish – nisu završili). U usporedbi s prethodnim izdanjima, gdje su staze bile znatno lakše, broj finišera bio je znatno viši: 2024. – 1200 m, 79 finišera; 2023. – 700 m, 87 finištera; 2022. – 1300 m, 125 finištera. Doduše, u 2021. godini tako visoka nadmorska visina kao ove godine također je rezultirala s samo 31 vozačem na popisu rezultata.
Kružna priroda utrke
Može se postaviti pitanje zašto ovako visoka nadmorska visina može biti problematična samo za Europsko prvenstvo, dok su slične utrke, poput Strade Bianche, privukle gotovo 100 finišera. Razlog bi mogao ležati u kružnoj prirodi Euro staze, gdje se veliki dio udaljenosti odvija na završnim petljama. To može olakšati odustajanje onima koji se ne mogu natjecati za medalje ili su imali loš dan, jer uvijek imaju mogućnost napustiti utrku i pridružiti se timskom autobusu.
Logistika i vremenski okvir
Drugi važan faktor je vremensko razdoblje u kojem se održava Europsko prvenstvo. Ove godine, prvenstvo je uslijedilo odmah nakon Svjetskog prvenstva, udaljenog gotovo 6000 km. Mnogi vozači koji su sudjelovali na obje utrke suočili su se s nečim što je bilo preveliko opterećenje za njih. Od 34 vozača koji su nastupili na obje utrke, samo su šestorica uspjela završiti obje – Pogačar, Evenepoel, Paul Seixas, Pavel Sivakov, Juan Ayuso i Toms Skujiņš.
Smjernice za domestiques
Posebna pozornost također se mora posvetiti vozačima koji su završili na domaćem terenu i odlučili izboriti timske interese umjesto osobnih medalja. Mnogi domestiques obavljaju svoja zaduženja i poslije toga odustaju od utrke, ne videći razlog da trče još 100 km do kraja. U Kigaliju je, na primjer, od 164 vozača, samo njih 30 završilo, što se poklapa s postotkom s Europskog prvenstva.
Nedostatak poticaja za završetak
Jedan od ključnih razloga zašto su mnogi vozači odlučili ne završiti utrku može biti i nedostatak poticaja. Na kraju sezone, nakon teških etapa, bez izgleda za medalju, završiti utrku može biti čista gubljenje vremena. Osjećaj ponosa često je jedina motivacija koja drži vozače na stazi u takvim situacijama.
UCI bodovi i motivacija
Bodovna postavka također igra znatnu ulogu. Na Europskom prvenstvu, vozač koji završi na 18. mjestu dobiva samo pet UCI bodova, dok je na Svjetskom prvenstvu taj broj gotovo devet puta veći. Pogačar je, na primjer, za svoju pobjedu u Europskom prvenstvu dobio 250 UCI bodova, stoga nije iznenađujuće da se vozači radije odluče na odustajanje nego na borbu za minornu bodovnu nagradu.
Izazovi i očekivanja
Budući da se sezona bliži kraju, a umor i iscrpljenost su veliki, mnogi vozači, uključujući nedavnog pobjednika Vuelta a España, Jonasa Vingegaarda, možda će odlučiti pametnije pristupiti svom nastupu na Europskom prvenstvu, znajući da će se sjećanja na ovakve odluke brzo zaboraviti. “Nadao sam se više,” rekao je Vingegaard, “ali ponekad nije tvoj dan.” Ovakvi komentari odražavaju pritisak koji su vozači podložni, kao i izazov s kojim se suočavaju u pokušaju da zadrže svoju formu u iznimno teškim uvjetima.
