Zbog čega će autonomni promet koristiti automobilima stare škole?
Smjer razvoja automobila istovremeno pokazuje restrikcije sportskih modela zbog ekoloških normi i standarda koje dijelom postavljaju legislatori, a dijelom očekuju potrošači (makar je SUV klasa sve prisutnija unatoč nužno nepovoljnijim dinamičkim i ekološkim svojstvima od nižih i/ili lakših ekvivalentnih automobila).
Ako se dizajn automobila podredi smanjenju štetnih emisija, neobično je vidjeti materijalno i energetski zahtjevne (i pri proizvodnji i pri korištenju) infotainment sustave (koji su i distraktori) ili kičaste karoserijske dodatke; moguće ih je prevesti u povećanu potrošnju goriva, jer su primijenjeni na automobile koji se proizvode u stotinama tisuća primjeraka i koriste stotinama tisuća kilometara ili radnih sati. Minorni nepovoljni efekti na potrošnju goriva ili količinu ispušnih plinova tako se ukupno uvećavaju za redove veličina.
Ipak, elementi tih sustava često imaju ulogu sudjelovanja u razvoju autonomnog osobnog prijevoza: to su npr. algoritmi za navigaciju koji se ažuriraju u realnom vremenu pomoću drugih korisnika mobilne tehnologije, ili umrežavanje raznih senzora (brzina i kočenje svakog pojedinog kotača, radar, napuštanje vozne trake, topografija ceste u smislu nadolazećih zavoja ili uspona itd.) kako bi automobil optimizirao rad (npr. biranje stupnja prijenosa, prijedlog rute vožnje, rad adaptivnog ovjesa itd.). Tako se razvija i testira integracija sustava pomoći vozaču, što će pomoći razvoju naprednije generacije sustava autonomne vožnje.
Ipak, pravu autonomnu vožnju ne treba se očekivati tako skoro, a pojavit će se najvjerojatnije u kontroliranim zonama s manje varijabli i niže razine kompleksnosti prometa, poput dionica autocesta opremljenim bežičnom tehnologijom za podršku komunikacije nekog upravljačkog centra (kao npr. za željeznicu) i automobila, a i automobila međusobno.
Osim upravljanja rizikom i viših stupnjeva sigurnosti i prometne propusnosti, autonomni promet će imati i posljedicu zanimljivu za vozače koje zanima stara škola vožnje, poput usklađivanja okretaja pri šaltanju u nižu brzinu ili izbjegavanje otežavanja automobila zvučnom izolacijom. Takvih automobila je relativno malo i ne prodaju se u najčešćim cjenovnim razredima, ali s dolaskom automobila namijenjenog za brži i sigurniji prijevoz, otvara im se prostor; novi namjenski športski automobili neće morati biti opterećeni kompromisima koji proizlaze iz (opravdanih) očekivanja o opremi i svojstvima današnjih automobila.
Naravno, automobili ili motocikli u kitu namijenjeni za trkaću stazu postoje gotovo od zore samog motornog prijevoza, ali indikatori nastajanja, emergencije niše (i proizvodnje i interesa potencijalnih kupaca) prepoznaju se i u drugim primjerima: Singerovi Porschei, novoproizvedeni stari modeli Jaguara ili Aston Martina, tvorničke restauracije i novoproizvedeni dijelovi za neke Mazde i Nissane, nastavak ugradnje ručnih mjenjača u jače 911, retro-inspirirani dizajni i vozila poput Morgana 3-Wheelera… a i uvijek posjećeni susreti starodobnih vozila lijepi su podsjetnik da automobil ne mora biti samo prijevozno sredstvo.
