Tko je zaljubljenik u prirodu koji je… identificirao, locirao, uhitio i transferirao 15.867 olupina?

START FACA Romeo Ibrišević, umjetnički fotograf iz Ruda poput otkačanog profesora s rascvjetanih livada, žuborećih potoka, mirišljavih livada, predivnih proplanaka…, u 15 godina izvukao je najmanje 4500 tona stare krame.

On je bio, jest i bit će posve drukčiji. Romeo Ibrišević za neke juni svoje, dangubi i odrađuje bespotrebno tuđe poslove uklanjajući staru kramu iz šuma, parkova priroda, mora, rijeka…, no njega to nimalo ne smeta. Radi sve po svome i čini puno, a ne priča gotovo ništa o tom vrijednom poduhvatu. Teško ćete iz njega izvući koju rečenicu o tome, ali zato već 15 godina neumorno i iz najzabitijih mjesta izvlači ljudski nemar i sramotu. Pred koji dan, uz samu hrvatsko-slovensku granicu, na Žumberku nazočili smo njegovu 15.867. i 15.868 izvlačanju autoolupina koji su štetoćine davnih dana ostavili u dubokoj šumi, misleći da su dobro uklonili tragove bezobrazluka. I tko zna bi li uspio da ga nisu tek rijetki podržali u grandioznoj ambiciji da svijet oko nas ne bude tako prljav. Renault Hrvatska je takav najsvjetliji primjer, jer usprkos nesmiljenoj borbi za što više prodanih auta, jurnjavi za profitima i poslovnim rezultatima, našli su se osvješteni ljudi, koji eto već puno desetljeće drže ljestve Romeu. I nije u šoldima sve i nije bitno je li se o tome pričalo na špici, televiziji, u novinama… Dobro je da se i to dogodi, ali netko zbilja vidi to što Romeo radi. Njegov život je poseban, a on je osebujan. Sjećam ga se još iz Vjesnika, od prije 30 i nešto malo više godina kad su nas urednici kao novinare pripravnike poslali na prvi zajednički novinarski zadatak. Zapalo nas je izvještavati o požaru koji je poharao istočne obronke Medvednice. U našoj blizini plameni su jezici lizali i spaljivali vegetaciju, dimilo se kao u plinskoj komori, a Romeo se usprkos mojim vapajima približavao žarištu. U nevjerici sam ga gledao kako se penje na drvo čija se krošnja uzdizala iznad dima i pitao ga :

– Što će ti to Romeo ? Uzvratio je : – Zbog dobre slike i opomene svima onima koji su nepažljivi s prirodom.

– To moram snimiti i pokazati kako je priroda fragilna, kako je dovoljan samo jedan nesmotren potez da ostanemo bez svega, bez zraka, kisika, bez svih tih ljepota… Kao da ga je ljubav prema uresima prirode davno odredila. U skladu s iskustvom s istočne strane Medvednice, od pred tri i više desetljeća, Romeo živi svoj beskompromisan život ne podliježući bizarnostima, jurnjavi za sticanjem sve više i više bespotrebnih stvari i ne jadikuje svakodnevno. On je stamena stava da nema mira dok je i jedna jedina olupina, odbačeni šparhet ili vešmašina, ruglo u biserima hrvatske prirode. Kad bi samo znali koliko ih je i koliko toga još ima posvuda, pa i po nacionalnim parkovima i parkovima prirode, došlo bi vam da iskočite iz kože, da povučete za uši sve te neodgovorne nakaze koji smeće bacaju pred tuđe dvorište. I još gore, u navodno nedirnutu prirodu. I ne samo njih, već i sve one koji takav bezobrazluk podržavaju koji ne čini ništa a plaćeni su za to što Romeo iz hobija radi.

Sa “Zelenkom” je to danas Romeu puno jednostavnije i lakše, jer jednostavna izvlačenja on uspješno odrađuje i sam svojim dvolitarski dizelašom Kadjarom koji je opremljen vinčem i kojeg je od milja krstio simboličnim imenom. Nerijetko mu nitko u takvim poduhvatima ne treba, no sve je više onih koji mu žele priskočiti u pomoć. I to oni obični, skromni i normalni ljudi, koji rade za 4000 kuna mjesečno i kojima nije teško “ubiti subotu ili nedjelju” zbog rijetko uzvišenog čina. Najzahvalniji pomagači su mu zadnih godina hrvatski poštari, koji ne samo da mu dojavljuju gdje je “odbačeno plehovinje”, već zajedno s njime kreću u akciju. I tako su se pred koji dan, njih tridesetak, ponajviše na prepoznatljivim nepoderivim APN mopedima, poznatijim pod nadimkom “koza”, uspentrali od Samobora, pa sve do Sveta Gere i obližnje šume. Družina je poput najbolje orkestriranih glazbenika izvukla mačete, sjekire i pile. Upregnuli su i jaki traktor i potezima Sandokana krčili gustu šumu. Sve kako bi došli do dvije odbačene Zastave 750 koje je upravo poštarsko oko sokolovo detektiralo. A bilo je tamo i odbačenih EI Niš i RIZ televizora, Gorenje štednjaka, plastičnih kanti petlitarskog INA Delta 5 ulja, a i onog Optima Modriča…

I to je Romeovim suradnicima i najvažniji zadatak – otkriti, dojaviti, a po potrebi i pomoći u izvlačenju. Neki drugi su vičniji onoj znanoj iz potjernice za Antom Gotovinom; -identificirati, locirati, uhititi i transferirati. Ma ne radi Romeo zapravo ništa drugo. I njemu su te četiri riječi u fokusu kad kreće u lov, ali on ne juri ljude i generale, on je u neumornoj potrazi za starom kramom, plastikom i drugim po prirodu razornim predmetima i materijalima. Tako je i pred koji dan planirao do Mljeta, da vidi što tamo treba, a usput i da nam najšumovitiji hrvatski otok uslika za putopis. I nikako da mu odgovore kad da dođe, a rokovi nas stišću. Ideja je objaviti već u ovom broju Starta otok Mljet, a i posjetiti zabiti za koje samo otočani znaju, a i vidjeti ima li još koja nova Renaultova Četvorka, koje tamo jako vole. Koje voze i pola stoljeća, no koje nerijetko zaglave u kakvom ponoru ili prekrasnom morskom plavetnilu.

– Ma hoćete li mi dati tu dozvolu, preklinjao ih je Romeo. S druge strane “telefonske žice” čuo se umirujući glas kako s time nema problema i kako samo čekaju da mu osiguraju dva-tri noćenja u jedinom tamošnjem hotelu, Odiseju. – Ali gospođo, ja tamo moram odmah i imam vreću za spavanje i ne treba mi nikakav hotel, uzrujano je govorio Romeo. I bio je ljut, jer koliko god se ljudi trudili oko njega da mu ugode i olakšaju život on pred očima ima samo jedan cilj. Sjeo je već sutradan za upravljač Zelenka, parkirao ga u Pločama te se s ruksakom (foto torbom), par neophodnih stvari te s vrećom za spavanje ukrcao na trajekt. Hotel Odisej zamijenio je čuvenom špiljom Odisej, a strop hotela zvjezdanim svodom iznad Mlijeta gdje se Veliki i Mali medvjed, kao i Mliječni put čine kao da su na dohvat ruke.

I tako iz dana u dan Romeo Ibrišević dokazuje kako jedan običan mali čovjek može učiniti puno. Bar kad je riječ o uklanjanju otpada iz prirode učinio je više od države. Romeo je velik i koliko god to nama bilo neobično to ga ne pogađa previše. Umjetnički fotograf koji je počeo u gradskoj rubrici Vjesnika prevalio je dugačak put, no jedna je dionica bila uvijek konstantna. Briga za okoliš. Dobričina iz Ruda, ponad Samobora i na obroncima Žumberka, uspio je ukloniti s rascvjetanih livada, žuborećih potoka, mirišljavih livada, predivnih proplanaka…, u 15 godina najmanje 4500 tona zahrđalog željaza i tko zna koliko plastike, stakla… Romeo Ibrišević je fenomen. Dokazao je kako pojedinac može pobijediti sistem. Poput otkačenog profesora, neumornog mrava, savjesnog ekologa i zaigranog djeteta krenuo je u akciju koju društvo nije godinama prepoznavalo. Kad bi zalupio vrata redakcije i obavio obiteljske obaveze, izljubio bi svoje troje djece i ženicu te krenuo u omiljenu mu akciju. Danas se i Renault, svjetska multinacionalka ponosi Romeovim projektom nazivajući se društveno odgovornom tvrtkom i baš zbog akcije koju tako brižno njeguju godinama. Kako zapravo život može imati potpuni smisao. Kako nije sve u prodanim primjercima i profitima. Akcija Renaulta i Romea «Očistimo Hrvatsku od olupina » proglašena je najboljim komunikacijskim projektom koji je Renault realizirao u 2007. u cijelom svijetu. 2005. nagrađena je Velebitskom degenijom, kao najbolji novinarski rad o zaštiti okoliša u Hrvatskoj. S livada, potoka, pašnjaka…, iz rijeka i mora izvukao je najmanje 18.000 tona čelika i drugog otpada. I ne samo to, ljudski nemar i neodgovornost zabilježio je kamerom, neupitnim svjedokom vremana u kojemu živimo. Romeo je majstor fotografije kojemu prljavština smeta, a ponajviše ona koja nas okružuje.

A otkako mu se uz Renault pridružila i Hrvatska pošta, zapravo bolje rečeno lokalni samoborski poštari, priča je dobila i dodatnu dimenziju. Uprava, sindikalisti i Romeo postali su škvadra koja naprosto generira nova izvlačenja olupina. Dakako, to ne podrazumijeva samo rad. Nakon dobro obavljena posla slijedi fešta i nikome nije teško što je radio i nakon radnoga vremena. Ovo je nenaplativo, a užitak neopisiv. Pokazala je to i složna družna proljetos na Žumberku. Nakon obavljena posla čekali su ih ključevi župnog ureda i gospodarskih prostorija, ne i crkve Rođenja svetog Ivana Krstitelja u Grabru. Ostavio ih je Mile Vranešić, protojerej stavrofor, domaći župnik i otišao svojim poslom. Da nije imao obaveza sa župljnima čiji su se preci Uskoci doselili na Žumberak 1531. vjerojatno bi se i on zajedno s Romeovom družinom zabavljao se do duboku u noć.

Fotografije: Bojan Markičević