Od nafte smo ovisni k’o narkoman od droge. I nakon 2050. ovisit ćemo o plinskom ulju. PARADOKSALNO

S naftom smo znatno više povezani nego što mislimo. Crnog zlata se nećemo riješiti tako lako.

Trenutni diskurs, koji utire put ekološki održivom društvu, uglavnom se fokusira samo na proizvodnju i potrošnju energije. Gašenje elektrana na ugljen i drugih prirodnih resursa, kao i napuštanje vozila na naftni pogon, savršen su fokus za postizanje zelene budućnosti. Paradoksalno, nakon 2050. godine, kada se očekuje da će Europa postići neutralnost ugljika i dalje ćemo ovisiti o nafti. Zašto? Odgovor je jednostavan: jer je plinsko ulje vrlo korisno.

Tvrdnja da se moderno društvo temelji na crnom zlatu nipošto nije pretjerana. O nafti ovisimo kao ovisnici o drogama. Koristimo ga za izradu proizvoda koji pokreću modnu, prehrambenu, građevinsku i potrošačku industriju. Za početak, da bismo razumjeli “uljnu kletvu”, fokusiramo se na kupaonicu, na ladicu za osobnu njegu…

Parfem, ruž, maskara, lak za nokte, češljevi, četke, pasta za zube u boji za kosu, dezodorans, šampon, gel za kosu, pjena za brijanje, kontaktne leće… Ladica vam je u biti puna proizvoda i od plinskog ulja/nafte! Istina je da svaki od tih proizvoda može biti i organski i „nenaftni“, ali ima li dovoljno organskih resursa da se toliki naftni derivati zamijene zelenilom u baš svakoj kupaonici na svijetu?

Svijet mode suočava se s istim problemom. Moda ima nekoliko problema kada je u pitanju korištenje ulja, jer kao hobotnica svojim ticalima intervenira u sve sfere našeg života. Istina, polako će biti modernije imati električni automobil i da se šminka od samo nekoliko kapi kerozina ili sličnog naftnog derivata. Nažalost, to se ne odnosi na odjeću. Čovječanstvo se doslovno oblači u ulje!

Prema Statisti, dvije trećine odjeće izrađene su od sintetike (proizvedene od fosilnih goriva). Upotreba sintetičkih vlakana udvostručila se između 2000. i 2020. i samo se povećava. Dio ovog problema je povrh toga i prekomjerna proizvodnja odjeće koja se nikad ne prodaje, te instant moda koja zahtijeva brzo presvlačenje. Vjerovali ili ne, u ovim proizvodima ima toliko ulja da se čak mogu koristiti i umjesto ugljena!

U blizini Stockholma, jedna od elektrana počela je spaljivati H&M odjeću umjesto ugljena za proizvodnju energije. Ugljen još nije u potpunosti zamijenjen, ali se namjerava.

Pa ipak, čak se i proizvodnja odjeće može riješiti naftnog prokletstva. Pamuk, lan, svila, kokos i bambusova vlakna. Znamo alternative i možemo ih koristiti.

Nažalost, postoji područje gdje se prokletstvo nafte kao čovječanstva ne može riješiti.

Razlog za to je velika populacija Zemlje. Gotovo 8 milijardi usta nemoguće je hraniti bez upotrebe plinskog ulja i njegovih proizvoda. Naftni proizvodi se koriste kao sirovina u proizvodnji gnojiva i pesticida.

Ovo je ogromno područje koje povezuje naftne lobije s lobijima za masovnu proizvodnju hrane. Glavna zvijezda je naftni koks ili “petkoks”, koji se dobiva kao nusproizvod pri rafiniranju sirove nafte. S više od 80 posto ugljika, naftni koks je neophodan za proizvodnju gnojiva. Naftni koks se dobiva plinofikacijom kerozina. Tijekom procesa nastaje amonijak i određeni oblik nitrata koji se potom koristi za stvaranje dušičnih gnojiva koja su kvantitativno nenadmašna s bilo kojim drugim održivo proizvedenim gnojivom. Gdje su onda pesticidi i cijeli lanac proizvodnje hrane. Ulje je općenito sastavni dio prehrambenog sektora od početka do kraja: od sadnje, navodnjavanja, hranjenja i žetve hrane do obrade, distribucije i pakiranja.

Uz samo nekoliko predstavljenih područja, možemo vidjeti da je veza između ljudskog društva i nafte mnogo bliža nego što se na prvi pogled čini. Nisu u pitanju samo mobilnost i proizvodnja energije, već i mnoge druge stvari. Zbog nafte naše društvo postoji kao takvo. Crnog zlata se nećemo riješiti tako lako, možda nikada uopće, jer smo kroz proces hidrauličkog frakturiranja t. i. “Fracking” je otkrio gotovo neograničene rezerve nafte. Jasno je da ćemo se na njemu oslanjati i koristiti u svijetlozelenoj budućnosti.

Kako bi uistinu bili “zeleni”, moramo se stoga sustavno, društveno, politički i osobno truditi koristiti što više nenaftnih proizvoda. Za ostatak ugljičnog otiska pobrinut će se priroda, bez koje ionako ne možemo postojati.

Tekst: Vid Legradić

Fotografija: Pixabay