NAJAVA: MONTE CARLO (1)

MONTE CARLO OR BUST

Autor: Goran Dijaković

U nedjelju, 24. svibnja, vozi se najpoznatija utrka Formule 1, VN nagrada Monte Carla. Iako je uvijek najsporija u kalendaru, slava i glamur stavljaju ju ispred Monze i Silverstonea koji su još jedini ostali od ”stare garde”..

U maloj seriji priča o kneževini i utrkama, najavit ćemo šestu za Sp. Šteta što je Matanić i njegov ”Zvizdan” tjedan ranije u obližnjem Cannesu pa Miru Banjac i Nives Ivanković nećemo vidjeti na gridu što je velika šteta za svijet šoubiznisa a i F1..

˝Monte Carlo Or Bust˝ je ime sjajnog filma s Tonyjem Courtisom, Susan Hampshire, Mireille Darc, Dudleyem Mooreom i drugima iz 1969. koji je prošle godine igrao na HTV-u. Žao mi je onih koji su ga propustili. Naravno, postoje torenti..

Podsjetimo se nekih čudnih utrka u Monte Carlu..

VN Monaka, 1982.

Četrdeseto izdanje Formule 1 za Svjetsko prvenstvo u Monte Carlu bila je jedna od najuzbudljivijih utrka ikada jer su kiša i ulje od staze napravili klizalište. Do pred kraj utrke, odvijala se uobičajena procesija, monegaški karakteristična. Alain Prost (Renault) preuzeo je vodstvo u 15. od 78 krugova. Talijan Riccardo Patrese u starom Brabham-Cosworthu bio je drugi. Novi Brabham-BMW turbo bio je još prilično neispitan stroj, pa je Nelson Piquet odustao u 50. krugu. Utrka je uglavnom bila monotona sve do pet krugova prije kraja kada je počela kiša.

Prva žrtva bio je Derek Daly u Williamsu. Opalio je ogradu u Tabacu i uspio doći do Rascassea, ali i tu je pobrao ogradu i konačno odustao. Prost je imao sedam sekundi prednosti ispred Patresea. ali je nakon tunela, u šikani na obali, i on udario u ogradu, otkinuo kotač i završio utrku. Vodstvo je preuzeo Patrese, ali se onda izvrtio u Loewsu i ugasio mu se motor. Pokušao je pokrenuti motor na nizbrdici prema moru, ali su Didier Pironi (Ferrari) i Andrea de Cesaris (Alfa Romeo) projurili pored njega.

Patrese je ipak nastavio i posljednji krug počeo na trećem mjestu, bez nade u pobjedu, ali rulet se zaustavljao baš na njegovom broju. I Pironi i de Cesaris su odustali u posljednjem krugu. Talijan je stao prije tunela, bez benzina, a Francuz u tunelu zbog kvara na elektrici. Patrese nije mogao vjerovati svojim očima gledajući dva parkirana auta na stazi. Na prstima se polako odgegao do cilja i osvojio svoju prvu Grand Prix pobjedu u karijeri. Pironi i De Cesaris su ipak klasificirani kao drugi i treći, s krugom zaostatka, a četvrti je bio Nigel Mansell u Lotusu.

Ni gledatelji (oni koji su se uspjeli probuditi) nisu mogli vjerovati što se sve dogodilo tog dana…

VN Monaka, 1965.

Graham Hill (Damonov otac) i Monte Carlo rođeni su jedno za drugo. Od pet velikih pobjeda u kneževini, najviše je volio onu iz 1965. jer ju je osvojio nakon izletanja u pokrajnju ulicu. Hill je jednom rekao kasnije često ponavljanu stvar da u Monte Carlu nema mjesta za izlijetanje ili okretanje na stazi. Ako se to dogodi, organizator utrke odmah dobija račun od oštećenog hotela, noćnog kluba, za oguljeni telegrafski stup, uličnu lampu…

Prvenstvo 1965. bilo je vrlo napeto, bar u početku. Počelo je vrlo rano, utrkom na samu Novu godinu u Južnoafričkoj republici i pobjedom Jima Clarka. Druga utrka bila je pet mjeseci kasnije u Monaku. Clarka nije bilo, jer je bio zauzet pobjeđivanjem u slavnoj utrci 500 milja Indianapolisa. Sve je išlo na ruku Hillu u BRM-u, i crnoj kacigi s bijelim trakama (bojama Londonskog veslačkog kluba, za kojeg je veslao u mladosti). U odsustvu Clarka Hill, koji je na ovoj stazi u prethodne dvije godine primio pobjednički pehar iz ruku slavne Grace Kelly, bio je očiti favorit, a bio je najbrži i u kvalifikacijama, ispred Jacka Brabhama u bolidu vlastite konstrukcije s motorom Climax.

Treći na startnom gridu bio je mlađahni Škot Jackie Stewart (BRM, tek u svojoj drugoj F1 utrci u karijeri, a utrka je bila važna i za Brabhamovog novog ekipnog kolegu, debitanta iz Novog zelanda, Denisa Hulmea, svjetskog prvaka samo dvije godine kasnije.

Na kraju grida bile su dvije Honde u debitantskom nastupu. Jadni Jochen Rindt nije ušao u utrku jer se Japancima garantiralo mjesto na gidu, pa je kasnije veliki Austrijanac morao u gledalište, iako je u kvalifikacijama bio brži od sporijeg Hondinog vozača, Richieja Ginthera.

Hill je poveo ispred Stewarta, Lorenza Bandinija i John Surteesa (oba Ferrari). BRM je uspio biti sekundu, po krugu brži od pratilaca i izgledalo je da je sve pod kontrolom. Sve je i bilo OK do 25. kruga kada je Hill izjurio iz tunela pri oko 200 km/h i kočio za brzu šikanu koja se tada prolazila s oko 150. No, na ulasku u šikanu bio je i Bob Anderson u privatnom Brabhamu, osjetno oštećen i spor. Hill je dojurio, grozničavo promjenio smjer prema pomoćnoj cesti (koja je tamo i danas), jako zakočio i stao. Graham je iskočio iz auta, gurao ga natraške, opet uskočio, upalio ga i nekako ipak nastavio utrku. Sveukupno izgubio 35 sekundi i pao na peto mjesto.

– Bio sam ljut kao ris. Da sam u šikanu došao samo sekundu ranije, prošao bih je bez problema – objašnjavao je kasnije.

Stewart je kasnije na kratko u St.Devoteu i potom mahnuo svojem starijem kolegi da prođe (potezom što ga danas zovemo ”Vettelov mah”…). Jack Brabham je odustao zbog kvara na motoru. Naprijed su bila još dva Ferrarija. Johna Surteesa se riješio na nizbrdici od Casinoa do Mirabeaua, i onda je strpljivo sjedio na Bandinijevom repu 12 krugova, a onda i drugog Ferrarija prešao na istom mjestu.

Najuzbudljiviji trenutak utrke nije bilo izletanje Hilla u šikani. Australac Paul Hawkins je s Lotusom preletio bale slame na istom mjestu i otišao na kupanje. Prošao je neozlijeđen, baš  kao i veliki Alberto Ascari deset godina ranije u skoro identičnoj nesreći. No, sudbina je napravila zabilješku i Hawkins je poginuo na isti dan, 26.svibnja 1969. u Oulton Parku.

VN Monaka, 1933.

Prva utrka u Monte Carlu 1929. uspoređivana je s rimskim utrkama konjskih zaprega. Nije trebalo dugo da rivijera postane jako popularna. Utrka 1933. bit će zapamćena i kao prva za koju su se pozicije na startu odredile kvalifikacijama, a ne lutrijskim izvlačenjem. Ali, prije  svega, utrka će biti upamćena po epskom dvoboju Tazija Nuvolarija i Achillea Varzija, a bilo je tu još imena koja vas sile da ustanete i stojite mirno: Rudolf Caracciola, Louis Chiron, Rene Dreyfus…

Nuvolarijev Alfa Romeo bio je brži na ravnom, a Varzijev Bugatti u zavojima, kojih ipak ima malo više u maloj kneževini. Razmak između dva Talijana uglavnom je bio pokriven jedva s dvije sekunde, a promjene na čelu bile su jako česte. Bili su toliko brzi tako da su posljednjeg, za cijeli krug, prestigli već nakon sedam krugova (od ukupno 100).

Nuvolari je imao jedinstven stil. Zavoje je prolazio jako brzo, jednom rukom na volanu, durgom na mjenjaču. On i Varzi izmjenjivali su se u vodstvu do posljednjeg kruga kada se krenulo od St.Devotea uzbrdicom prema Casinou. Tada je Nuvolari preforsirao Alfu i na trg pred kasinom i Hotelom d’Paris stigao sav u dimu. Varzi je odnio pobjedu, a Nuvolari se nije predavao niti kad je sve otkazalo i kad je na Alfi buknuo plamen. Uz pomoć članova ekipe, dogurao je auto u plamenu preko startno-ciljne crte. No, bio je diskvalificiran. Iako je vodio 64 kruga, a Varzi 36, gospođa Sreća okrenula mu je leđa.

Reli Monte Carlo, 1973.

Nekad je reli Monte Carlo bio jak kao F1 Grand Prix. Uz Safari reli u Keniji, RAC u Velikoj Britaniji, Acropolis u Grčkoj i Švedski reli, bio je pojam u svijetu utrka i prvo ime u reliju. Sedamdesete su bile najjače godine ovog natjecanja, s karakterističnim zvijezdastim startom iz nekoliko europskih gradova. U siječnju 1973. startalo je čak 278 automobila iz Atene, Glasgowa, Frankfurta, Osla, Rima i Varšave. Samo je 51 stigao na cilj. Najveći broj ih je diskvalificiran nakon problema sa snijegom. Čak 144 posade su diskvalificirane jer su zakasnili na cilj jednog brzinskog ispita, iako je dokazano da su svi ostali blokirani iza prepriječenog izletjelog vozila… Ogorčenje je bilo ogromno jer su neki potrošili životnu ušteđevinu da bi se uputili prema jugu Francuske. Odjurili su do Dignea, napravili barikade i spriječili ostatak posada u reliju da se dalje natječe.

Naravno, tisuće gledatelja bile su na strani oštećenih, pa je i publika gradila sniježne prepreke. Stigla je i policija i jedno se vrijeme vodio pravi rat grudama… Timo Makinen (Ford Escort) se zaletio u sniježnu prepreku i preskočio ju. Rauno Aaltonen (Mazda) sjurio se oko prepreke u polje pod snijegom i izveo pravu bravuru da bi se vratio na cestu.

Bilo je smiješno opasnih situacija u kojima je policija oružjem prijetila na barikadama. U jednom im se trenutku približio penzionerski par u Spačeku 2 CV koji je je išao u obližnju trgovinu,  ali su ljudi na barikadama tražili da se onda propusti i jedna ženska posada koja je još bila u utrci…

”Rat” je ostavio toliko posljedica da se slijedeći Monte Carlo 1974. nije niti održao. Organizatori su obećali platiti startnine svima koji su bili diskvalificirani prethodne godine,  ali ni to nije pomoglo.

Inače, 1973. su dominirali Alpine-Renaulti. Bilo ih čak pet među prvih šest u finalnom poretku. Najbolji je bio Jean-Claude Andruet.

Uz Reli Monte Carlo vezan je i vjerojatno najveći uspjeh hrvatskog auto-sporta u povijesti. Zagrepčanin Jovica Paliković je sa suvozačem Nenadom Juranićem osvojio prvo mjesto u klasi 1971. godine.

Reli Monte Carlo, 1932.

Proputovavši cijelu Europu što brže i luđe mogu, sudionici Relija Monte Carlo 1932. saznali su da će pobjednik biti odlučen na vrlo bizaran način. Najbolji će biti onaj koji NAJSPORIJE prijeđe oko stotinu metara na kraju… Dakle, to je uspjelo Francuzu Vasselleu u automobilu Hotchkiss (3,5 litre zapremnine) koji je udaljenost prešao za nevjerojatnih 2 minute i 35.1 sekundi. Nije ni čudo da je su sutradan naslovi u novinama ismijavali cijeli događaj: ”Monte Carlo zavšio farsom”.

Zanimljivo je da je osam posada startalo iz Atene i, kako su tada zabilježili mediji, ”prvi su uspjeli tog siječnja proći kroz snijeg u Jugoslaviji”. Do Monte Carla je uspio stići i Dudley Noble koji je startao iz Glasgowa i za sobom vukao karavan prikolicu…

Auto-utrka je u povijesti bilo uistinu svakakvih. No, da o pobijedi odlučuje onaj koji je najsporiji..hehe…