KOLUMNA Ivana Vrhovca: Sretnici i nesretnici

S obzirom da nas od stare godine dijeli samo nekoliko dana, valja se ukratko prisjetiti kako su ove sezone Mercedes i Lewis Hamilton uvjerljivo uzeli pobjedu u dvoboju trenutno najjačih momčadi na F1 gridu.

Najveći sretnici su svakako svjetski prvaci, po četvrti puta – Mercedes i Lewis Hamilton. Odnos je s obje strane bio prilično klimav krajem 2016., ali nakon odlaska dvojice neželjenih, Nice Rosberga i Paddya Lowea, stvari su se promijenile na bolje. Razgovor Hamiltona i Tota Wolffa u tajnoj odaji Mercedesa pročistio je prljavi zrak i ojačao partnerstvo, a Rosbergov odlazak je dodatno olakšao cijelokupnu situaciju. Lowe je također postao izrazito nepoželjna figura u momčadi koju su Wolff i Niki Lauda jedva čekali srušiti.

Hamilton, koji je uglavnom bio ‘cool guy’ kad njegov suparnik Sebastian Vettel nije, nakon prve tri odlične utrke i tri podija, doživio je manji pad u formi (u Rusiji, Monaku i Azerbajdžanu), a nakon toga ga je uglavnom pratila sreća u obliku odličnog bolida, uz poneko izvanredno čudo (kao npr. Kanada, Velika Britanija, Belgija i Italija), no, dok bi Ferrari potonuo, on bi zablistao. Kažu da sve pobjede na papiru imaju jednaku vrijednost, zar ne?

Šesti u poretku vozača sa sedam odustajanja od trinaest utrka. Iako bi ga možda mogli strpati u drugi koš, statistika ponekad nosi pogrešnu sliku o nekom vozaču. Max Verstappen ipak donekle može biti zadovoljan svojom sezonom. Kina i Kanada bile su podsjetnik na njegov talenat, kao i duel s Vettelom u Britaniji. Nakon što je RB13 unaprijeđen, a motor postao pouzdaniji Nizozemac je bio pravi lovac koji je donosio ključne poteze pogotovo u Maleziji i Meksiku. Nakon snažnih kvalifikacijskih krugova, kontrolirao je obje utrke gotovo s nevjerojatnom lakoćom. Verstappen je bio priča za sebe u kvalifikacijama gdje je ‘ubijao’ Daniela Ricciarda, a ‘ubio’ ga je dakako i novim ugovorom do kraja 2020.

Esteban Ocon nije uspio nadmašiti Sergia Pereza u bodovima, ali je od osrednjeg vozača postao glavni kandidat za top mjesto ako se za to stvori prilika. Od Španjolske nadalje, Ocon i Perez su redovito pračeni u stopu, a mora se priznati da je Francuz ostatak sezone bio daleko bolji vozač, što se posebno vidjelo u SAD-u i Meksiku.

Na nekom drugom mjestu, Seb Vettel predvodio je Ferrarijevu zamisao, ali određene pogreške dovele su do konačnog pada, dok s druge strane Nico Hulkenberg je to uradio puno bolje i doveo Renault do pravog razvojnog puta. Carlos Sainz Jr. iskoristio je svoju šansu i sad je u tvorničkoj momčadi.

Prvi među onima kome je sreća okrenula leđa svakako je McLaren-Honda. 2015. je bila katastrofalna godina za ekipu iz Wokinga, dok je 2016. davala neke znakove napretka. Iako se u 2017. činilo da će se njihova suradnja nastaviti, na kraju je sve rezultiralo rastavom. Bolid je bio razvijen kako treba, ali pogonska jedinica je bila previše nepouzdana. Sve češći kvarovi, odustajanja i kazne nagomilali su se i u McLarenu su se jednostavno odlučili za prekid suradnje. Odlučili su svoju sreću potražiti s Renaultom, dok će Honda svoje rane pokušati zalizati u partnerstvo s Toro Rossom. McLaren je naučio pucati na visoka očekivanja, ali razdoblje od 2015. do 2017. bilo je katastrofa u svakom mogućem smislu i nešto što im nikako nije trebalo.

Druga žrtva sezone svakako je Daniil Kvyat. Nakon loše 2016. ove godine je bio nešto bolji. Osvojio je pet bodova, ali par forme i sve lošiji nastupi rezultirali su gubljenjem mjesta u Toro Rossu, a na kraju mu je leđa okrenuo i Red Bull. No, bilo je i nekoliko svjetlijih trenutaka za mladog Rusa, primjerice deveto mjesto u Australiji i Španjolskoj s kraja grida i deseto mjesto u SAD-u. Sredinom sezone u prvim krugovima u Austriji i Velikoj Britaniji njegove su mu pogreške ugrozile ionako srušeni ugled, dok je izlijetanjem u Singapuru sa snažne pozicije sam sebi potpisao smrtnu presudu. Ipak, na kraju kad se sve sagleda s neke druge strane, Kvyat je vozač koji zaista ima potencijala, ali najvjerojatnije ga neće više moći pokazati u Formuli 1.

Najveći gubitnik svakako je Jolyon Palmer, koji je četiri utrke prije kraja sezone morao svoje mjesto prepustiti Sainzu Jr. Palmeru je timski kolega bio daleko popularniji i iskusniji Nico Hulkenberg. Nijemac ga je naprosto uništio. Devet puta je stigao do Q3 u kvalifikacijama, a ostatak puta je uglavnom ostajao u Q2, dok je Britanac samo dva puta stigao do Q3, a osam puta je zapeo u Q1. U utrci je Palmer samo jednom stigao do top deset, ali je i tada Hulkenberg bio puno brži i bolji. Ipak, čini se kako je Palmeru zapravo nije odgovarala pouzdanost Renaultovog bolida, ali Francuzi ipak nisu bili zadovoljni njegovim poslom i odlučili su ga se riješiti i dovesti Carlosa Sainza Jr.